
Grad raste na ljudskim željama. Ali zid se otvara samo onome ko više nema pitanje — nego prihvatanje. Roman „Grad“ je metafizička priča o tišini, krivici i izboru da se ne pobegne od sebe.
Ali, Marko jećutao, gledajući u prazan sto pred sobom i osluškivao nedovršen razgovor. Zvuk sudopere pretvorio se u ritmično kapanje. Kap… kap… kap… kao da dolazi negde izdubine, ne iz kuhinje.Irena je govorila još nešto, ali njene reči su se razvodnjavale, gubile u šumu,kao da dolaze kroz zid.
.png)
Pogled mu je skliznuo na Dimitrija — dete je sedelo pravih leđa, gotovo neprirodno pravih, ruku spuštenih niz kolena, a oči su mu bile senke.
Marko je pokušao da mu vidi lice, ali senka se pomerila, prekrila ga do kraja.
Kao da ga nema.Zid iza njega disao je sporo, duboko, kao da čeka.
Kap.
Kap.Znao je taj ritam. Zvuk mu je odzvanjao u lobanji kaoda kaplje u njemu a ne u prostoru.
Bio je to hodnik.I onda više nije znao da li sedi u kuhinji, ili stoji u tami.Miris deterdženta za sudove pretvorio se u miris vlažne, memljive zemlje. Pod nogama je osetio tlo, mokro i klizavo. Pod dlanovima više nije bila glatka površina stola već hrapavi kamen koji se kruni pod prstima.
Negde napred, daleko, čuo je dečje korake — tihi, nepravilan hod bosih tabanapo mokrom kamenu.
„Dimitrije?“ prošaptao je, ali glas mu se nije vratio.
Samo odjek, kao disanje zida. Video je dete.
Stajalo je nekoliko metara dalje, leđima okrenuto.
Znao je da je to njegov sin, a opet — nešto mu je govorilo da nije.Krenuo je prema njemu.
Koraci su odjekivali preglasno, kao u praznoj crkvi.
„Dimitrije, čekaj…“
Dete se pomerilo, ali ne i okrenulo. Svetlost lampe — nije znao otkud lampa —osvetlila mu je vrat, ramena, ali lice je ostalo u senci.
Kada je pokušao da ga obiđe, da ga vidi s druge strane — senka se pomerila snjim.

Roman Majka govori o tihom kraju sveta, o povratku nevinosti kao jedinoj istini, o čoveku koji prestaje da objašnjava i prvi put počinje da vidi.
Izašao je iz prodavnice rasejaniji nego što je ušao. Moram uzeti odmor, pomislio je, ali je istog trenutka znao da mu neće dozvoliti. Ne sad, kada ima toliko toga da piše.Zapravo, samo je jedna tema dominirala ali je bila toliko opširna da joj nije video kraj.
.png)
Seo je na klupu u parku preko puta prodavnice, odlomio okrajak hleba i otvorio jogurt. Preumoran je i prenapet. Samo da dođe do stana,da se potrudi da skine stvari sa sebe i da legne da spava. Sutra je bi oslobodan ali je isto tako znao da će dobiti poziv od urednika u nekom trenutku.Kao i uvek kada se nešto važno i krupno dešava.
Zagrizao je hrskavu koricu hleba i na trenutak uživao u njegovoj svežini i mirisu. Otpio je gutalj jogurta.
Nije želeo da gleda ni u senke ni u svet uopšte. Samo da sažvaće šta ima i ode. Bilo gde, ali mu je stan izgledao kao jedini izbor.Kod Anđele nije mogao, želeo je samoću. Ili svoju decu ali njih mora da pričeka do sledećeg dana koji mu je određen.
Video je, na drugom kraju parka nekog beskućnika kako vuče za sobom torbe ko zna čega. Duga i umršena brada, duga i ućebana kosa, na glavi kapa nakrivo nasađena, odeća iscepana i prljava. Hodao je i nešto pevušio pa krenuo ka njemu. Na svu sreću, nije seo pored njega. Prošao je pored klupe a Dimitrija je zapahnuo smrad neoprane odeće i tela. Seo je na susednu klupu slažući sve ono što je vukao za sobom.
“Hoćeš li pojesti sav taj hleb? Upitao ga je. Glas mu je bio promukao, šuškav. Dimitrije odlomi polovinu hleba i pruži mu je. On je prihvati prljavim rukama i osmehnu mu se bezubim ustima.
“Dobar si čovek…” reče gurajući polovinu hleba u nedra. Dimitrije krenu da ustaje ali ga preseče njegov glas:
“Ne želiš da ideš tamo kuda si krenuo, jel da?”Pitanje ga preseče po stomaku. Ponovo se uvalio na naslon klupe i zapalio cigaretu. Tako zapaljenu je dobacio beskućniku koji je spretno uhvati i strpa među usne.
“Ne želim. Ali, šta ti znaš o tome?”
“Ponešto,” odgovori beskućnik. “Jer ja idem kuda ja hoću.
”Dimitrije ga pogleda a on se nasmeja, ponovo pokazujući bezuba usta.
“Pa jeste,” nastavi. “Ja odlučujem gde će mi danas biti dnevna soba a gde spavaća.
”Dimitrije se nasmeja. Osetio je simpatije prema ovom čoveku.
“Ja, na žalost, nemam tu privilegiju,” odgovori mu uz osmeh, ustajući. “Ja sam ograđen.”
“Znam,” reče beskućnik. “Ali neće to još dugo. Izašlo je ono što je dugo bilo zakopano.”

Beogradsko plavo je roman o čoveku koji beži – ali ne ulicama grada, već kroz sopstvene napukline. Mika je nekada verovao u muziku, ljubav, prijateljstvo, grad koji ima dušu. Danas je dostavljač hrane sa gitarom pod krevetom i tišinom u grudima.
Gledam ove moje— polumatori psi koji laju iz navike. Palim cigaretu i brišem ruke o pantalone.Obukao sam neke vojničke, sa džepovima sa strane, crne. Našao sam i stare,izgrebane martinke. Crnu majicu na kojoj je znak Motorhead-a. Đole me gleda upitno, ja mu odgovaram kreveljenjem. Spolja, ispred bine, čuje se žagor.Prebacujem kaiš basa preko glave kao da je pancir.
.png)
U meni tutnji, a spolja sam hladan. Kao pivo koje pijem.
Povlačim još dva dima i gasim pikavac čizmom.
„Hajde da otprašimo ovo,“ kažem. Đole klima glavom. Izlazimo.
Svetla se tope. Stavljam prste na vrat, malo su mi stegnuti. Kao da držim neki stari dug koji sam sam sebi dužan.Okrećem se bubnjaru, klimam glavom. Klima i on. Odbrojava udarcima okontračinele.
Prvi rif — pukao je iz mene kao zveket lanaca. Odsvirao sam bez greške taj uvodni, teži deo.
Čak sam stigao da ubacim i nešto svoje.
Uhvatio sam ritam kao da mi život zavisi od tempa. Skačem, pevam prateće, ne znam ni da li je uključena moja linija, samo guram iz grla, iz stomaka, iz jetre. U publici neko klimnu glavom,neko skrenu pogled, neko me snima, neka klinka se kikoće. Boli me uvo. Ne sviram za njih. Sviram protiv svega što mi je jelo džigericu zadnjih meseci.Protiv Sofijine tišine. Protiv Bobanove slave. Protiv sebe koji pristajem.Protiv svega što smrdi a mora da se proguta.
Vidim po faci onog bubnjara – ne zna da li da me prati ili da beži. Lupa onaj bubanj pa me gleda kao da sam mu ukrao ritam. Pevač se okreće prema meni, pravi grimase, traži da smanjim, ja još više pojačavam. Đole u smehu, ali on zna. Zna da mi gori pod kožom, da ovo nije muzika nego vatromet očaja, bola, besa i gladnih godina. Prilazi mi bliže,namiguje.
Pojačavam. Ne zvuk — energiju.
Hoćete rock n roll? Mislite, to je fora?
Pa RnR je davanje sebe. Bez zadrške, bez fola. Sve što imaš i još malo više. Na probi — jedinoj koju smo uspeli da organizujemo i to bez pevača, nisam davao ovo.
Svirao sam tačno.
Svirao sam i sada tačno, samo na moj način.

Ovo nije roman koji se čita – nego onaj koji se oseća. Priča o mladom inženjeru Luki, čoveku koji spolja ima sve, a iznutra nosi nemir koji ne zna da imenuje. San ga poziva, tišina ga prati, a nevidljiva senka otvara vrata ka poreklu, duhovnostii onome što je starije od jezika. Put od Kanade do Srbije nije povratak uzemlju, već povratak sebi – onome što tišina zna pre nego razum.
Mišel se vrati, noseći činiju čorbe koja se pušila kao zimski dah. Sede između njih i ne reče ništa. Srkali su zajedno, tiho, u toj gustoj tišini koja nije bila prazna, nego ispunjena svim onim što se u čoveku ne može odmah imenovati. Čorba je bila jednostavna, ali u toj jednostavnosti je postojala neka starinska uteha. Luka je osetio kako ga svaki gutljaj greje iznutra, ne samo telo, već i prostor u njemu koji nije znao da se smrzavao.
.png)
„Deda, ja sam ti pričala da on nije odavde, da mu je poreklo iz jedne daleke zemlje...“ započe Mišel, ali je starac prekide bez oklevanja.
„Šta znači tvoje ime na jeziku tvog naroda?
“Luka se zamisli, jer nikada nije u potpunosti znao,ali negde, duboko, oduvek je osećao:
„Ne znam tačno, ali ima neke veze sa svetlošću. Recimo, onaj koji donosi svetlo.
“Starac klimnu glavom, ne osvrćući se na Mišelin pogled, kao da ga je to što je čuo uverilo u ono što je već znao. Luka je pod stolom lagano dotakao njeno koleno, ne tražeći potvrdu, već uporište. Starac se zagleda u njega — pogled bez treptaja, bez žurbe, pogled koji se ne zaustavljana očima, već traži ulaz kroz pore, kroz disanje, kroz ćutanje. Zatim klimnu još jednom i reče:
„Tvoje ime ima težinu. Svetlost je dar, ali i odgovornost. Nisi ti ovde slučajno. Od sada, u mojoj kući, tvoja senka će se zvati Wâsekote-napew.
“Luka ga pogleda zbunjeno.
„Šta to znači?“
„Čovek zore“, odgovori starac. „Onaj koji dolazi kada je tama najgušća, ali najavljuje dan.
“Mišel se pomeri, pogledavši prvo dedu, pa Luku, oči joj se na trenutak ispuniše nekom mešavinom čuđenja i ponosa.
„Odavno nisi nikome dao ime.
“Starac se osmehnu, ali ne reče ništa.